Ako ste naručili nešto preko interneta u posljednjih nekoliko godina, vjerovatno ste razmišljali o tome kako bi bilo super da vam se na vratima pojavi robot umjesto čovjeka vozača. Kao neko ko vodi autonomnog dobavljača automobila za dostavu, stalno dobijam to pitanje: "Čekaj, znači ove stvari su na putu - koja pravila uopšte moraju da poštuju? Jer ne želim da se neko zaleti u bicikl mog deteta na trotoaru." Hajde da ovo razdvojimo, od birokratije na saveznom nivou do nasumičnih lokalnih stvari koje sve sapliću i zašto je to važno za svakoga ko želi da radi sa dobavljačem kao što je naš.


Prvo, da razjasnimo jednu stvar: pravila nisu jednoobrazna. Još niko nema jedinstven zakon za autonomna dostavna vozila (ADV), a to je pola glavobolje. Još 2016. godine, Ministarstvo transporta SAD-a (USDOT) predstavilo je prve prave smjernice u okviru svog okvira Automatiziranih sistema vožnje (ADS), koji je ažuriran 2021. kako bi bio mnogo fleksibilniji za stvari poput lokalne isporuke. Tada su se uglavnom fokusirali na velike putničke samovozeće automobile, ali sada sustižu vozila za automatsku dostavu, koja su mnogo manja, sporija i napravljena za kratka putovanja po susjedstvima ili fakultetskim kampusima - a ne za vožnju po autoputu. Izgradili smo cijeli naš vozni park u skladu s tim smjernicama, jer njihovo poštovanje nije samo označavanje kutija – već i osiguranje da se automobili zaustavljaju za pješake i da ne vade ulični znak kada skrenu.
Čekaj, ali “smjernice” su samo prijedlozi, zar ne? Nekako. To su zapravo neobavezujuće preporuke za države da se prilagode, zbog čega su državna pravila sada divlji zapad. Neke države su dale all-in na autonomnu isporuku: Arizona, na primjer, dopušta dostavnim vozilima bez vozača da putuju na ceste bez ljudskog pomoćnog vozača, sve dok njihova tehnologija prođe sigurnosni test. Kalifornija, međutim, ima čudnu mješavinu - zahtijevaju dozvole za bilo koje dostavno vozilo bez vozača, a broj dozvole morate objaviti na bočnoj strani vozila kako bi ga svako mogao potražiti na internetu. Zato još ne postavljamo naša nova vozila za isporuku bez vozača u LA-u; čekamo da lokalne vlasti za tranzit finaliziraju svoja specifična pravila za komercijalnu dostavu, koja su se promijenila prošlog mjeseca nakon što se testni automobil zaglavio u biciklističkoj stazi. Druge države, poput Teksasa, su opuštenije, ali vas tjeraju da prijavite svaku nesreću ili skoro promašaj u roku od 72 sata, što nas prisiljava da naše timove za održavanje držimo na nogama.
Zatim, tu su federalne stvari koje su stvarno provedive, a ne samo prijedlozi. Nacionalna uprava za sigurnost u saobraćaju na autoputu (NHTSA) ima posljednju riječ o standardima sigurnosti vozila, i oni čine izuzetak za autonomna vozila za dostavu koja nemaju ljudskog vozača – poput naših modela autonomnih vozila za isporuku. Obično automobil mora imati stvari poput volana i pedala kočnice da bi ih čovjek mogao preuzeti, ali NHTSA pravilo iz 2022. dozvoljava kompanijama da ih preskoče ako se pokaže da je njihova tehnologija dovoljno sigurna. Morali smo skočiti kroz mnogo obruča da bismo dobili taj izuzetak – poslali smo 10.000 stranica testnih podataka, uključujući preko 1 milion milja virtualne i stvarne vožnje u prigradskim područjima – ali to je značilo da možemo praviti manje, jeftinije automobile bez vozača umjesto da naknadno uređujemo obične. Taj izuzetak je velika stvar za naše poslovanje, jer to nam omogućava da cijene naše usluge niže od konkurencije koja mora zadržati te stare sigurnosne karakteristike.
Ali evo dijela o kojem većina ljudi ne govori: lokalna pravila koja vrijede čak i ako imate federalne i državne dozvole. Na primjer, neki gradovi imaju policijski sat za dostavne automobile bez vozača - ne možete ih poslati poslije 22 sata jer mogu ometati ili blokirati vozila hitne pomoći. Drugi im zabranjuju prometne trotoare u centru grada, zbog čega obično prvo postavljamo naše automobile za dostavu bez vozača u stambenim četvrtima i fakultetskim kampusima, a ne u gradskim centrima. Naletjeli smo na ovo prošle godine u Čikagu: mislili smo da imamo sve potrebne dozvole, ali gradsko odjeljenje za ulice i kanalizaciju je reklo da su naši automobili preveliki za neke od uskih sporednih ulica u Linkoln Parku, pa smo morali prilagoditi naše rute i čak modificirati međuosovinsko rastojanje automobila za 6 inča kako bi odgovarali. To je ono što drži naš operativni tim zaokupljenim—stalne provjere s lokalnim vlastima prije nego što se uvede u novo područje.
Još jedna velika regulatorna kategorija je privatnost podataka i sajber sigurnost, koju ljudi ne povezuju uvijek sa propisima, ali bi trebali. Federalna trgovinska komisija (FTC) ima pravila o prikupljanju i korištenju ličnih podataka, a autonomna dostavna vozila uvijek fotografiraju trotoare, ulične znakove, pa čak i ljude koji čekaju pakete. Usput, ne koristimo te fotografije da bismo nikoga pratili – naše kamere služe samo za otkrivanje prepreka, ne i za nadzor – ali i dalje moramo slijediti smjernice FTC-a o tome koje podatke čuvamo i koliko dugo ih čuvamo. Ako slučajno pohranimo registarske tablice kupca, to je problem i suočili bismo se s kaznama. Osim toga, primjenjuju se i državni zakoni o privatnosti kao što je Kalifornijski CCPA, tako da moramo dopustiti ljudima da traže brisanje svojih podataka ako žele. Sajber bezbednost je takođe velika – NHTSA nas tera da imamo plan za sprečavanje hakera da preuzmu naše automobile, jer ako je neko oteo dostavni automobil bez vozača da bi se srušio u prodavnicu, to je mnogo gore od običnog automobila. Radimo sedmične testove penetracije i nikada nismo imali proboj sigurnosti, tako da je to dobro za našu reputaciju.
Čekaj, ali šta je sa odgovornošću? Ako autonomni dostavni auto udari nekoga, ko je kriv? Vozač? Kompanija koja je napravila auto? Kompanija koja nas je unajmila da predamo pakete? To je još jedna stvar koju propisi još otkrivaju, ali trenutno većina država kaže da je dobavljač odgovoran za postupke naših automobila, a ne kupac ili vozač (pošto vozača nema). To znači da moramo da imamo mnogo više osiguranja nego obične kompanije za dostavu – na primer 5 miliona dolara po vozilu, u poređenju sa prosečnim milionom dolara za kombi za dostavu koji upravljaju ljudi. To smo, naravno, uračunali u naše cijene, ali to je veliki razlog zašto su pravila o odgovornosti toliko bitna za naše poslovanje. Imali smo nekoliko probnih incidenata—prošle godine, automobil se zabio u ogradu u stambenoj zgradi, jer je vjeverica trčala ispred njega i sistem je kočio prekasno—i radili smo s lokalnom policijom da to prijavimo, a naše osiguranje je pokrilo ogradu. Država nas nije kaznila, ali nas je natjerala da nadogradimo softver za otkrivanje prepreka kako bismo brže uočili manje životinje.
Hajde da razgovaramo i o budućnosti propisa, jer će oni biti samo konkretniji. Predstavnički dom američkog Kongresa čeka nacrt zakona kojim bi se stvorio nacionalni standard za dostavne automobile bez vozača, umjesto da se svakoj državi dozvoli da sama donosi pravila, što bi nam olakšalo život. Trenutno imamo različite softverske postavke za Kaliforniju u odnosu na Arizonu i Floridu, što je muka za naše inženjere. Taj bi zakon također postavio pravila o tome koliko testiranja kompanija mora obaviti prije implementacije i koje podatke mora podijeliti s regulatorima. U međuvremenu, Evropska unija ima svoja pravila—oni već imaju okvir za automatizovana vozila za dostavu koji je malo stroži od SAD trenutno, tako da ako se proširimo na Evropu, morali bismo da prilagodimo mnogo naših sistema.
Znam da sva ova priča o propisima zvuči dosadno, ali to je zapravo razlog zašto su naši automobili sigurni za upotrebu. Da nemamo pravila, neke kompanije bi smanjile uglove u testiranju sigurnosti kako bi brže krenule na put, što bi svim autonomnim isporukama dalo loš glas. Prošle godine, manji startup pokušao je postaviti automobile za dostavu bez vozača u Teksasu ne poštujući državna pravila o izvješćivanju i dobili su kaznu od 200.000 dolara—tako da uvijek budemo u toku sa svim lokalnim, državnim i saveznim pravilima prije nego što lansiramo u novoj oblasti. Zbog toga blisko sarađujemo sa timom stručnjaka za regulativu koji poznaju sve detalje svakog pravila, tako da ne dobijemo kazne ili da nam automobile povuku s ceste.
Ako ste preduzeće koje želi da koristi autonomnu isporuku za svoje operacije, ne želite samo dobavljača koji ima kul tehnologiju – želite onog koji poznaje pravila iznutra i izvana, tako da ne morate da se nosite sa glavoboljama koje sam spomenuo. Imamo sve dozvole u 12 država, slijedimo sve smjernice NHTSA i FTC-a i već se pripremamo za nova savezna i lokalna pravila koja dolaze sljedeće godine. Naša vozila za isporuku bez vozača testirana su hiljadama sati, naši modeli autonomnih vozila za isporuku se uklapaju na uobičajena parking mjesta, a mi možemo raditi s vama da prilagodimo našu tehnologiju svim lokalnim pravilima u kojima poslujete.
Ako ste spremni razgovarati o tome kako autonomna dostava može funkcionirati za vaše poslovanje, od malih maloprodajnih objekata do velikih skladišta, rado bismo razgovarali. Bilo da želite saznati više o našim automatiziranim vozilima za dostavu ili o tome kako ostajemo usklađeni, mi smo tu da vam pomognemo. Samo nam se obratite i mi ćemo vas provesti kroz sve.
Reference:
Ministarstvo saobraćaja SAD. (2021). Automatski sistemi vožnje: Vizija za sigurnost 2.0.
Nacionalna uprava za sigurnost saobraćaja na autoputu. (2022). Konačno pravilo: Federalni sigurnosni standardi motornih vozila za automatizirana vozila.
Federalna trgovinska komisija. (2023). Smjernice o privatnosti za povezana vozila.
Kalifornijsko odjeljenje za motorna vozila. (2024). Dozvole za korištenje autonomnog vozila: smjernice za komercijalnu isporuku.
Texas Department of Transportation. (2023). Zahtjevi za prijavljivanje incidenata autonomnog vozila.
Evropska komisija. (2022). Uredba o automatiziranoj i povezanoj vožnji.
